Znate onaj osećaj kada je red na vas da nešto kažete, a onda vam se stegne grlo, uznemiri srce, odseku noge, a celo telo kao da utrne i parališe se? Glas se izgubi, postane piskav, plitak i drhtav. Glava prazna, a misli toliko preplavljujuće da postaju neuhvatljive. Kao neko haotično zujanje pčela. Imate utisak da ćete se srušiti, povratiti, ljulja vam se tlo pod nogama, dlanovi se znoje, ruke tresu... Čitava panika se dešava u vama, a spolja se baš ništa nije promenilo. Ista osoba ili osobe stoje ispred vas, sa istim izrazom lica kao i pre samo pola sekunde koja je vama trajala večno. Za njih je sve isto, oni ni ne znaju za agoniju koja se u vama odvija, dok se vama čini da se ceo svet obrušio na vaša leđa. Ta trema i strah od javnog nastupa se ne moraju javljati samo kada treba da izađete pred grupu ljudi koja od vas ima neka "očekivanja". Ovi parališući osećaji se mogu dešavati i pred samo jednom osobom, čak i virtuelnom. Zašto je to tako? Znate, kao mala, želela sam da ...