Govorili su nam i učili nas da budemo poslušni i dobri. Ne znam da li su nam ikada objasnili šta to zapravo znači. Imam utisak da smo mi, kao deca, učeći na primerima svojih najbližih, a kasnije i društva kao takvog, najčešće shvatali da biti dobar znači činiti usluge drugima unatoč sebe, samo davati, a nikako tražiti i primiti, ćutati i trpeti pred sudbinom života, jer je to ono čemu smo najčešće svedočili, a što se i od nas tražilo . Često i pod pretnjama batinama, kaznama i zabranama, što je u nekima od nas zasadilo zrno samoosude, krivice i neprihvaćenosti. Kao da su mučeništvo i trpljenje neki vid uzvišenosti i zahvalnosti. Jer, ako se buniš - onda si nezahvalan, a ako si nezahvalan - onda ne valjaš. Tako nekako... Ipak, celim svojim bićem verujem da je ono što su hteli reći zapravo bilo "Poštuj druge i čini dobra dela", samo što iz sopstvenih zbunjenosti i strahova nisu umeli svoju dobru nameru da pretoče u prave reči - i tu nema mesta zamerkama. Ne znam za vas, ...